Uhvativši čarobnu ribicu Mujo dobiva tri želje...
Kako je bio žedan, prvo zaželi bure rakije. Onda pogleda u rijeku iz koje je upecao ribicu pa zaželi drugu želju: Neka rijeka poteče rakijom. Zatim se zamisli, da ne bi brzopletošću upropastio posljednju želju. Ribica postane nestrpljiva pa reče: Brže, Mujo, nemam čitav dan za čekanje. Dobro, odgovori Mujo, Daj onda još jednu rakiju!
Živimo u doba krize i recesije. Glavni resurs kojega nitko nema dovoljno jest novac, tako barem većina ljudi misli. Oni niti poslovno niti privatno ne mogu iz glave izbaciti stav da novca nikad dosta i ponašaju se nalik na Muju iz vica. Novac je glavni problem, hoću što više novca, bez njega sam nemoćan realizirati planove, biti sretan i postići svoje ciljeve. Ne shvaćamo da je novac tek najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ekonomska ograničenja nikad nisu onemogućila velike vizije i planove. Onemogućilo ih je naše uvjerenje da se moramo zadovoljiti malim rezultatima i stav da za veće nemamo resursa. Samo vizionari koji sanjaju velike snove i maštaju o velikim projektima mogu te snove i projekte jednog dana ostvariti. Prizemlje li svoje maštarije škrtošću, oprezom, strahom od rizika i pretjeranom skromnošću, bit će u stanju realizirati jedino male projekte. Nismo li spremni potrošiti, nećemo niti stvoriti. Nismo li u stanju preuzeti rizik i investirati, nećemo postići ništa vrijedno pažnje. Pogrešno je vjerovati da je glavno ograničenje svakog našeg uspjeha ili uzrok neuspjeha, nedostatak novca.
Ne hvata samo Mujo zlatne ribice. U drugoj šali to čini seljak. Uhvaćena ribica obeća mu tri želje, uz napomenu da će njegov susjed dobiti dvostruko. Naš junak prvo poželi da mu kukuruz naraste dva metra visok. No njegovom susjedu narastu dvostruko veći klipovi. Nezadovoljan, poželi ogromnu kuću s gospodarskim objektima, no njegov susjed dobije dvaput veće imanje. Razljućen, obrati se ribici s trećom željom: Izvadi mi jedno oko!
Opisani mentalitet "nek' susjedu krepa krava" jedan je od glavnih uzroka destruktivne zavisti, «hrvatskog jala», negativne emocije, sukoba i loših međuljudskih odnosa u poslovnim sustavima i u čitavom društvu. Takvo je ponašanje posebno opasno u kriznim vremenima.
Jeste li kad promatrali švedske stolove na prijemima? Ocijene li prisutni da jela ima previše i da ničega neće nedostajati, nitko se ne gura i svi su oko stola pristojni i velikodušni. Vlada mentalitet obilja. No ima li hrane premalo, odmah će nastati opća trka i beskrupulozna otimačina oko zadnjeg odreska ili kolača. Zavladao je mentalitet oskudice. Kad mislimo da nečega ima malo, da će nastati nestašica, nastojimo za sebe zgrabiti što veći dio, takav koji na kraju nećemo moći potrošiti, pojesti ili upotrijebiti, pa će se najvjerojatnije pokvariti i propasti.
Slično ponašanje može se naći u državnoj upravi. Kad se pripremaju godišnji budžeti pojedinih ministarstava, a očekuje se opće smanjenje proračuna, svi napuhavaju zahtjeve iznad realnih potreba. Postoji li, međutim, uvjerenje da će proračun za sljedeću godinu u cjelini rasti, nestaje opći osjećaj oskudice pa će zahtjevi većine ministarstava biti realističniji i skromniji.
Mentalitet oskudice tjera nas da mrzimo one koji imaju, jer osjećamo kao da su to nama uzeli. Zato glavni cilj djelovanja nije stvaranje novoga nego preraspodjela postojećeg. Čim netko dođe na vlast, na čelo organizacije ili u poziciju moći, prvo će uzeti onima koji imaju (odgovornost, moć, vlast ili imovinu) i dati to svojima. Umjesto da se orijentiramo na mobilizaciju ljudskih i materijalnih resursa radi stvaranja novih vrijednosti, iscrpljujemo se konfliktnim aktivnostima preraspodjele.
Kriza je šansa i opasnost. U kriznim uvjetima uspjeh je tijesno povezan sa sposobnošću da se živi u skladu s logikom obilja. Poslovne i političke pobjeda imaju dugoročnu perspektivu ako se pritom postiže osjećaj velikodušnosti i partnerstva kad god je moguće. Umjesto da se svađamo oko toga kako preraspodijeliti postojeći kolač, idemo se organizirati da skupa napravimo veći kolač.
Mentalitet obilja sugerira da nas ne smije smetati što netko posjeduje, pod pretpostavkom da je stečeno poštenim radom i na zakonit način. Imaju li drugi više i meni će biti bolje, oni će plaćati veće poreze, otvarati nova radna mjesta, trošiti moje proizvode i usluge i na taj način poboljšavati uvjete u kojima ćemo svi živjeti i raditi.
Hrvatski političar Stjepan Radić govorio je da «nije važno puno imati nego malo trebati». Mentalitet oskudice rađa proračunatost, škrtost, nesklonost riziku što je nepovoljno mentalno okruženje za poduzetničke pothvate. Mentalitet obilja, s druge strane, otvara prostor stvaranju saveza i partnerskih odnosa, potiče težnju za postizanjem zajedničkih ciljeva i pretvara tržišnu utakmicu u igru suradnje i prijateljstva.
Dobro se dobrim vraća. Velikodušnost svakoga od nas čini voljenim i poželjnim partnerom u svemu što radimo. Takvim ponašanjem podučit ćemo druge da se najveći uspjeh i radni entuzijazam stvaraju kroz uzajamnu podršku, temeljenu na ideji obilja, odnosno na mentalnoj i materijalnoj darežljivosti.
