Kolumna Igora Vukmirovića: Od Dubrovnika do propalih brodogradilišta

Kolumna Igora Vukmirovića: Od Dubrovnika do propalih brodogradilišta

Ovo ljeto, kao dio od kapitalizma jedva otetih tjedan dana godišnjeg odmora, put me nanio u Dubrovnik.

Obožavam ovaj grad i, kao i puno puta do sada, uživao sam šetajući njegovim ulicama, trgovima i, naravno, zidinama. Ono što me najviše fascinira u Gradu jest nejverojatan sklad, jednostavnost i čistoća njegove arhitekture. A opet, u svoj toj jednostavnosti, Grad izgleda spektakularno. Takvu arhitekturu, takav sklad i funkcionalnost moglo je iznjedriti samo jedno stvarno napredno društvo, kakvo je Dubrovačka Republika uistinu i bila. Društvo temeljeno na slobodi, skromnosti, radu i trgovini.

Probajte usporediti društvo kakvo je zasigurno vladalo u Dubrovniku sa jednim društvom koje je cvalo otprilike u isto vrijeme u istom civilizacijskom krugu – Venecijom. Probajte usporediti skromnost i čistoću dubrovačke Katedrale ili Kneževog dvora sa pompoznom crkvom Svetog Marka u Veneciji, na kojoj su se Mlečani jedva dočekali svima pohvaliti kičastim kipovima konja koje su, kao i mnogo toga drugoga, pokrali od svojih bližnjih. Probajte čak i u današnjem svijetu zamisliti društvo koje se nije zavadilo sa Islamom, već je s njim počelo surađivati i trgovati, čak mu i dalo komad svog teritorija za zajedničko dobro. Vjerujem da je Republika stvarno bila ispred svog vremena. Posljednji primjeri deportacije Roma iz Francuske ili zabrana minareta u Švicarskoj, na žalost, dokazuju da je to društvo ispred i našeg vremena.

Zašto te usporedbe? Ukoliko prihvatimo činjenicu da je hrvatsko društvo, među mnogim drugim utjecajima i temeljima, nastalo i na temelju Dubrovačke republike, to su u biti usporedbe našeg društva i ostatka svijeta prije dvije, tri ili pet stotina godina. Bili smo ispred svih, bili smo na čelu kolone. Možemo se vratiti još i više u prošlost. O Hrvatskoj za vrijeme Kralja Tomislava nema puno podataka. Čak su, prema nekim izvorima, i titula kralja i sama ličnost Tomislava upitne. No, danas se sve ovako i onako temelji na dobrom marketingu, zar ne? Bez grižnje savjesti možemo onda razmišljati da smo imali kraljevinu dok većine europskih država još nije ni bilo.

I tako, šetajući današnjim Dubrovnikom, zanimljivo je iz te davne prošlosti vratiti se u sadašnjom. Pogledati društvo koje danas živi ne samo u Dubrovniku, već na ostatku zemlje i šire. Za ljude koji su nekada bili na vrhu svijeta sada je vrhunac bogatim stranim turistima prodati vodu za 20 kuna ili šetnju zidinama za 10 eura. Čak i u toj prodaji ne prodajemo neki plod našeg mozga i našeg rada, već plodove rada i umova ljudi koji su tu živjeli prije par stotina godina. Nemojte me shvatiti krivo, treba i rad turističkih radnika cijeniti, i to je kruh kojeg treba radom zaraditi. No, mene zanima cijela slika? Zašto više nismo na vrhu? Zašto više nismo niti blizu vrha?

Ispada da više ništa ne znamo, da više ništa ne možemo. Tko god želi nešto napraviti ili pokrenuti u Hrvatskoj, unaprijed je osuđen na propast. Nakon stotina godina tradicije, ispada da više ne znamo niti brod napraviti. Što je sa Končarom? Navodno mu tramvaji škripe, neudobni su i ne mogu dobiti niti jedan natječaj u inozemstvu. Ina? Imamo tri rafinerije, a nitko ne želi kupovati hrvatska goriva jer, navodno, ništa nevaljaju, uništit će zahtjevne visoko tehnološke motore naših metalnih ljubimaca. Možda bi naše gorivo i valjalo našim automobilima, ali, naravno, niti automobil ne znamo sastaviti. Doduše, pojavi se tu i tamo nekakav XD električni automobil ili sličan bljesak nekog romantičara, ali daleko je to od mogućnosti da netko prepozna priliku, proda dvije jahte, od tih novaca izravna komad zemlje pokraj autoputa i sagradi tvornicu, počne štancati električne automobile, trpati ih unajbližoj luci na kontejnere i prodavati po čitavom svijetu. Eh, da, zaboravio sam: nakon tisuću godina pomorske tradicije, da s više ne znamo niti pretovarivati teret u lukama, možda zato? Slovenci (kako uvaženi kolumnist Jutarnjeg Tomislav Židak voli reći „planinari“) to rade otprilike duplo bolje nego mi.

I na kraju, no ne i najmanje važno, niti običan rebalans više ne znamo donijeti. Halo? Ljudi moji u vladi, padaju vam prihodi, morate donijeti reblans valjda da bi smanjili rashode? Ali, ne! Oni su rashode još i povećali!

Unaprijed se ispričavam svim tvrtkama i/ili osobama prozvanim i/ili neprozvanim, a koje bi se mogle prepoznati, a koje su spomenute u gornim odlomcima. Naravno da stvar nije crno-bijela, ali koristim umjetničku slobodu i namjerno ističem crno da bih napravio utisak na čitatelja.

Pogledajmo na kraju jedan svijetli primjer. Među ostalim stvarima koje danas više ne znamo raditi jest – igrati nogomet. Liga nam je, navodno, jako loša, naši klubovi više nikog ne mogu pobijediti u Europi, europske lige su nedosanjani san a proljeće u Europi znanstvena fantastika (opet, g. Židak će znati što mislim ). I, niti tri tjedna kasnije, navijačka euforija u cijeloj zemlji, traži se karta više (za iste te klubove koji, navodno, igraju loše), dva kluba su nam u Europa ligi (ljudi su, navodno, bili uvjereni da niti jedan nije dovoljno dobar za taj rezultat). Što se dogodilo? Apsolutno ništa! Samo su pravi ljudi, na pravim mjestima, odlučili da je sve u našim glavama! Presjednici klubova su zasukali rukave i napravili što im je i posao – kupili i/ili zadržali dobre igrače. Treneri su zasukali rukave i napravili što im je i posao – vježbali, studirali protivnika, složili taktiku, vodili utakmice. Igrači su zasukali rukave i napravili što im je i posao – pokoji hrabri prodor i postignuti golovi. Rezultat? Naravno da nije izostao!

Možda je ovo dobar primjer da sve to što, navodno, ne možemo možda ipak možemo? I to već sada! Samo treba odlučiti i zasukati rukave! Sagraditi dobar brod, pokrenuti serijsku proizvodnju elektrčnog automobila, donijeti rebalans proračuna. Od sjaja Dubrovačke Republike do propalih brodogradilišta dalek je put. Mislim da put natrag može biti vrlo kratak!

Igor Vukmirović mladi je direktor i osnivač zagrebačke tvrtke Neoinfo i kolumnist rep.hr-a, koji jednom mjesečno piše o temama s kojima se susreće kao IT poduzetnik.